12

nedjelja

lipanj

2016

Kako sam pojela oblak


Nakon niza depresivnih ljubavnih pjesama odlučih vam reći kako sam pojela oblak. Ne, ne mislim samo na to da sam trčeći u bolju formu pojela hrpu vodene pare i teretanskog isparavanja, već na to da sam napokon dobre volje, a sve je započela žena koja ne zna jesti jabuku.
Sjedim tako na stolčiću u menzi i žvačem svoje povrće kad odjednom spazim djevojku kako na tacni odnosi dvije napola pojedene jabuke. Tko normalan nagrize jabuku tako da djelomično pojede samo koru, a ono što nazivamo jabukom ostavi?? Razumjela bih da ti ne valja, da je kisela, da ti je dosta, da si pojeo previše špinata ili je kiselo vrhnje bilo premasno… Razumjela bih da je to bilo na jednoj jabuci i ne možeš više. Tko jede jabuku tako da izgricka povšinu i uzme drugu i napravi to isto? Sad bi trebala slijediti priča o gladnoj djeci u Africi. Sve što sam tada pomislila bilo je: TO NIJE MOJA KRIVICA! Ta djevojka tako jede jabuku jer samo ona zna zašto, a ne zato jer ju ja nisam naučila jesti drugačije i odmah se osjećah bolje.
Da je ponavljanje majka učenja, uvjerila sam se kad sam spomenutu životnu lekciju dobila na još jednom primjeru.
Vježbam ja tako svoje nogice, kad odjednom do mene u teretani na bicikl sjedne neka djevojka i započne svoju vožnju okrećući pedale gotovo u prazno. Level 1. Pola sata kasnije, još uvijek… Naravno da joj se ni puder u kojem je došla nije uspio otopiti, pa je valjda i otišla prije nego se to s ovako laganim kretanjem za kojih 1000 godina počne događati. Šteta novca i vremena. Zaključak: TO NIJE MOJA KRIVICA!
Sad sam super, sad sam kul. Gledam ljude i vidim koliko nisu savršeni, vidim koliko smo svi različiti i kako sam se u životu nervirala zbog stvari koje nisu bile moja krivica. Najgore je kad pomisliš da možeš na sve utjecati, da možeš spriječiti loše stvari koje ti se događaju. Ne, ne možeš ... PAZI SAD OVO:
Ako netko ne zna jesti jabuku ni zagrijati se na biciklu, koliko još toga ljudi koje svakodnevno susrećeš ne znaju? Ne znaju se ispričati, ne znaju oprostiti, ne znaju biti vjerni, ne znaju govoriti istinu, ne znaju poštivati, ne znaju uvažavati tuđe mišljenje, ne znaju razumjeti, ne znaju saslušati…
Znaju okretati životne kotače i odnose samo kad je lako, a čim postane teže odu… znaju grickati naše živce, srce i dušu i onda nas ostaviti i otići… onako gole i povrijeđene, bez kore. To je njihov problem, zašto se mi loše osjećamo?
še osjećamo?

16

subota

travanj

2016

Kolo sreće

Mislila sam da te neću pronaći
da parkove gledat ću sama,
od ptica bježati
i cvijeće si pokloniti.
Torbu ću sama nositi,
u mislima mojim je bilo
i nikad više
šetat neću milo.
Mislila sam da te neću pronaći,
da ne postojiš duplo u svijetu.
Mislila sam da oči ti vidjeti neću
ni ruku osjetiti toplu
na koljenu svome.
Što da kažem sad tebi, vama i sebi,
kad mislim da ne mislim,
nego sve više znam?

05

četvrtak

studeni

2015

Seminarska

Zašto drugi nose tvoje hlače?
I cipele posuđuješ!
kako se usuđuješ?
Zašto drugi tako kosu zaližu
baš sad kad nove mode stižu?
Zašto si mu dao svoj laptop,
a nisi rekao kad se vraćaš?
vidjela sam tvoje noge u tramvaju,
zar ne shvaćaš?
Zašto te nema na mjestu starom?
I to si prepustio drugom!
Kad već sve tako olako daješ,
zašto im nisi dao svoj krivi nos?
zašto im ne daš svoj šarm,
nego okolo hodaš bos?
Zašto si drugima dao svoju,
a meni ludu košulju?

21

srijeda

listopad

2015

Hapaks

Dobro došla tugo.
Nek oproste mi oni
što taj stih napisaše prije,
al dok u meni se lomi
ja nemam ništa drugo.
To je danas tako.
Čak i ovo sunce je prazno
što usudi se sjati.
Crna mu koprena treba
da prekrije lažan sjaj,
ionako je hladno
i čeka zimski zagrljaj.
Ljudi uopće nema
ja samo duhove vidim.
Sjedim na sivom betonu
i pasiram mu dim.
Znam što napisah,
i stvarno pomaže.
Al kad netko „bit će bolje“ kaže,
znam da laže.

30

četvrtak

srpanj

2015

Ženska glavo

Previše razmišljaš.
Šuti i radi.
Ovaj čaj neće se skuhati sam.
Baš lijepo da si oprala suđe.
Mogla bi češće.
Fuj, kava je hladna!
Nisi dobro popravila krevet.
Daj, ja ću to! Lijepa si.
-Hvala.
Jesi li razmišljala o trčanju po nasipu?
Oprala si kosu?
Umoran sam.
Malo sam nervozan.
Oprosti.
Trči, kasnimo!
Idi ti, ja ću doći.
Čekaj još minutu.
Ajde više!
Vidimo se kasnije.
- Kad?
Nikad.

26

petak

lipanj

2015

Déja vu

Nema šanse, probala sam.
Ostale su samo slike,
Jaja i rukavice.
Nema šanse, viče duša
Dok razum ne sluša,
A ti ne želiš čuti.
Nema šanse, zaboravi
Danas se ne živi ko nekad,
Na jednom tvrdom jastuku
Od spužve.
Nema šanse, čitaj opet
Da navečer popijem čaj
Onako sama
Dok je ispred mene prazan list
Worda na tvom računalu.
Nema šanse, znam to već dugo
Al' ne treba mi ništa drugo.
Od sreće sav skačeš i plešeš mi kolo
Lažne ironije.
Nema šanse, probala sam.

12

petak

lipanj

2015

Jedan, dva... može?

Tri, četri, pet još ne
-ideš mi na živce.
Dim, puš, uh i joj
-Ajde, više nemoj.
Hrk, mrk, brk i trk
Eto budem baš.
-Šuti, molim! Zašto zezaš?
Tik, tak, tak i tak!
-Moraš, oraš, aš?
Zašto me kopiraš?
-Cincili bincili, bum
Tam pararam pam,
-Pam pam

30

subota

svibanj

2015

Dok za vratom jesen diše, dok na proleće miriše

Ona voli Samardžićeve stihove. Ne zna je li ih on napisao, i ne da joj se provjeravati, no to što on pjeva njoj prečesto ima smisla. Stani mi na crtu ponekad ne može maknuti iz glave i pita se je li to do pjesme ili tog potencialno prokletog ljubavnog života, ali zna da lako je pobeći od svega, skrivati pogled kao dete, teško je biti tu kad treba... Mogla bih nastaviti sa nije ovo, nije ono, al' to je već prodana fora. Danas sve je, jučer je otišlo, a sutra mora biti. Pa kaže: kao da zrno peska sam, tvome oku što smeta, k'o da ti donosim ja sve tuge ovoga sveta... Njeni nokti k'o tvoje lice kad je sretneš, tvoja brada onakva kakvu voli, kakvu si imao dok bili ste....
I kad joj kažeš da je kraj, sad zna da misliš baš tako, između redova piše da ti nju ne voliš više.

28

četvrtak

svibanj

2015

Tri, četri, sat!

Radi, gledaj, uči, trči
Putuj, idi, nemoj, moraš
Pitaj, reci, vjeruj, peci
Puši, viči, smij se, plači
Pjevaj, čitaj, pleši, trebaj
Igraj, stani, slušaj, kreni
Želi, možeš, daj, učini
Voli, moli, jedi, piši
Budi lijepa i šuti.

13

srijeda

svibanj

2015

Pepeljuga

Jesmo, bili smo u kinu. Da nije zaspao, mogao je pogledati odličan film ili, poput mene, shvatiti da život itekako jest bajka. Ne, nisam se zabunila, nisam izašla iz depresije i nisam se ponovno zaljubila. Otvorila sam oči i shvatila da zaboravljamo kako tu bajku ne čini samo glavni lik! Sve mi koje čekamo svog princa u glavi preuzmemo ulogu princeze, a kada On odabere neku drugu, „razumno“ zaključimo kako život nije bajka i kako prinčevi ne postoje.
Zaboravljamo pritom da je na kraljevskom balu bilo mnogo lijepih djevojaka, ali samo je jedna dobila što je željela. Nisu svi likovi Pepeljuga, ali to ne znači da nisu dio priče. Zaboravljamo da bajku ne čini samo uvod u sretan brak na kraju i da je Pepeljuga prije hepienda imala vrlo težak život. Nije ona u bajku ušla tek kad se udala, već je njena bajka tu završila.
Nekako mi se čini da smo riječ „bajka“ preuzeli kao sinonim za sreću, a one su zapravo prepune loših emocija poput mržnje i ljubomore; dobrim se ljudima tamo događaju loše stvari i obično netko umre.
Prije nego si prisvojimo ulogu Pepeljuge, trebale bismo provjeriti da nismo Polusestra, Maćeha ili Miš. Ako nismo, ljepoti treba dodati hrpu dobrote, čednost, spremnost na žrtvu te znanje čišćenja, pranja, kuhanja (kave) i peglanja. Ako to sve imaš, a u životu ti je teško, znači da si princeza čiji će princ tek doći. Događaju se na ovome svijetu i čudne i čudesne stvari, a ako vjeruješ u Boga, imaš i dobru vilu pa ništa nije nemoguće.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.